kuda ide "dobojska mafija?"

Ko još nije čuo za ’dobojsku mafiju,’ ’dobojski kriminal,’ blogove koji su u Doboju stekli veliku popularnost? Zbog tekstova objavljenih na http://dobojskamafija.blogspot.com/ i http://dobojskikriminal.blogspot.com/, internet je iznenada počeo da interesuje i one koji o globalnoj mreži nisu znali gotovo ništa.

Dva bloga, najvjerovatnije zamišljeni kao jeftina provokacija, nadvisili su njihovog kreatora. O njima su pisale novine, izvještavale televizijske stanice, a nepoznati bloger i dalje je ostao samo - enigma. Zagonetna ličnost o kojoj se nagađa.

Za njega se pretpostavlja da je iz Doboja, da je u „ratu“ sa svima, ali se pouzdano zna da proziva imućnije sugrađane ili one koji su na značajnim položajima. Najnemilosrdniji je prema načelniku opštine, a u postovima je pokazao da nije naklonjen ni jednoj političkoj partiji.

Mnogi od čitalaca bili su opčinjeni bezimenim tekstopiscem, koga su vjerovatno doživljavali kao modernog Robina Huda, koji je prosječno poznavanje moderne tehnologije (za kreaciju bloga nije potrebno više) iskoristio da stanovnicima Doboja obznani sve kriminalce, koje najčešće naziva „mafijaši.“

Sakriven iza IP adrese, odlučio je da zauvijek ostane anoniman. Naoružan kompjuterom i šifrom koju je dobio kod besplatne registracije na www.blogspot.com iznosi smjele tvrdnje, zaključuje, blati i podmeće. Proziva i kritikuje, ponekad ismijava i bespoštedno „udara“ u svaku iole značajniju facu u gradu i okolini.

Međutim, zaboravio je nešto veoma važno – da zaštiti sebe.

Bilo je dovoljno samo nekoliko sati za razotkrivanje važne činjenice: plagijata.

„Analiza sadržaja predstavlja jednu od analitičkih metoda pomoću koje se teži podvrći proučavanju najčešće tekstualni dokumenati. Postoje različite verzije ove metode, ali se većina istraživača slaže u ocjeni da se može govoriti o kvalitativnim i kvantitativnim žanrovima.

U kvantitativnoj analizi sadržaja može se reći da se istraživač susreće sa mnoštvom pojmova kao što su: uzorak, kodiranje, poređenja itd.

U kvalitativnoj analizi sadržaja dokumentacije teži se otkriti precizno značenje dokumentacije i u tom smislu istraživač se susreće s pojmovima kao što su formalna analiza, kontekstualna analiza, kategorizacija itd...“ (Nijaz Mesihović, Uvod u Metodologiju društvenih nauka, ISBN 9958-605-45-7)

Kombinujući neke od ovih metoda, i uz upotrebu najjednostavnije pretrage ključnih riječi u dokumentu Microsoft Word, došao sam do zapanjujućih rezultata.

Prvi klik putanjom Edit-Find, ukucavanjem nasumice odabrane ključne riječi, pokazao je da su pojedini pasusi pokradeni iz izvještaja Centra za humanu politiku, kojim rukovodi Momir Dejanović.

U tekstu koji je objavljen dvanestog aprila 2006. godine na adresi http://dobojskikriminal.blogspot.com/search?updated-max=2006-12-21T19%3A34%3A00%2B01%3A00 gotovo doslovno je prepisan dio izvještaja Centra za humanu politiku za 2005. godinu..

“Načelnik opštine je u saradnji sa «Humanitasom» predložio na usvajanje odluku o davanju na korištenje gradske tvrđave u Doboju. Ovom odlukom je predviđeno da se gradska tvrđava ustupi na korištenje na period od pet godina, uz obavezu korisnika da o svom trošku izvede određene radove na uređenju tvrđave i da plaća mjesečnu naknadu od 500 KM. Prema očekivanju načelnik opštine je gradsku tvrđavu ustupio na korištenje «Humanitasu». Iako je spomenutom odlukom predviđeno da se uređenje tvrđave izvrši o trošku korisnika, za ovo su već ranije bila obezbjeđena međunarodna donatorska sredstva i podrška od 100.000 KM u budžetu opštine za 2006. godinu. Prema našem mišljenju gradska tvrđava je kao najznačajniji kulturnoistorijski objekat odavno zasluživala veću brigu, obnovu i sadržaje koji bi je učinili atraktivnom za posjetioce i turiste. Smatramo da je aranžman oko ustupanja gradske tvrđave na korištenje navedenoj organizaciji štetan i da su sve obaveze oko upravljanja gradskom tvrđavom trebali preuzeti nadležni opštinski organi. Sasvim smo sigurni da je ovo jedinstven slučaj u svijetu da gradskom tvrđavom upravlja nevladina organizacija.”

Ostalo je da se pitamo kako niko nije primjetio ovaj plagijat i to u vrijeme kada je blog o kriminalu doživljavao svoj najveći uspjeh, makar po broju posjetilaca.

Evo još nekih jezičkih začkoljica. Na blogu, autor se potpisuje kao “Dobojlija” što logikom stvari eksplicite ukazuje da se radi o jednoj osobi.

Međutim, poslije detaljne analize, uočljivo je da “Dobojlija” nije dosljedan u naumu da piše u prvom licu jednine.

Veoma često sklon je da piše u prvom licu množine: “Molimo medije da ovo objave,” “nakon što smo pisali,” “ili mi koji smo im to dopustili?,” “Prema našem mišljenju Finansijski izvještaji Suda ne prikazuju objektivno i istinito finansijsko stanje…”

Ime Obren Petrović), na blogovima se pominje čak 97 puta, Branislav (Garić) 35, Stojan (Lazarevića) 12 puta. Svi su pomenuti u negativnom kontekstu.

Iako se već na prvi pogled može uočiti da bloger nema ambiciju da se bavi ozbiljnim analizama i ponudi vjerodostojne dokaze o kriminalu, sklon je da se upušta u proizvoljne procjene tipa “Njegova imovina procijenjuje se na nekoliko miliona KM,” “Za ukradene milione maraka,” “poslove vrijedne više miliona realizuje…” Ipak, najbizarniji je primjer kada optužuje za krađu u ovom stilu: “čovijek je obećao preporod a ukrao je u startu dvjesto miliona KM, slovima i brojem - 200.000.000 KM.”

Kako smo nedvosmisleno utvrdili da su pojedini dijelovi nekada popularnih blogova čisti plagijat, neosporno je da njihov autor (namjerno ili ne) jezički nije najbolje potkovan.

Dešava mu se da ponegdje čak i negaciju uz glagole piše sasatvljeno, iako osnovnoškolski pravopis kazuje da je to zabranjeno u našem jeziku (neizađu, nemože….)

U upotrebi znakova interpunkcije ne griješi, pa bi se moglo pretpostaviti da je radio, ili radi kao državni službenik, ili neko ko je u dodiru sa zvaničnom komunikacijom (G-din.)

Pojmovi koje upotrebljava, nisu baš uvijek razumljivi i često mu se događa da iznosi procjene koje nisu za ozbiljniji naučno-metodološki rad, a vjerovatno ni kod najliberalnije štampe: “imaju značajan uticaj na ostale medije i većinu dopisnika.” Nejasan je pojam “značajan” jer u kontekstu u kojem je upotrijebljen može se dvojako tumačiti, kao što je čitaocima ostalo da nagađaju kolika je ta “većina” dopisnika i kako je bloger došao do “većine”????

Elem, ova obična analiza sadržaja, vjerovatno otkriva malo zrnce istine o blogovima, koji u svijetu nisu nikakva novost. Već godinama obični ljudi ali i slavne ličnosti koriste ovaj vid obraćanja i komunikacije.

Mogao bih do iznemoglosti da analiziram sadržaj koji vrvi od nepouzdanih informacija, na koje se nasjeli čak i neki mediji.

Samo u informatički polupismenom društvu, kakvo je naše – ovakve smijurije imaju prođu. Oni koji žele da se precizno informišu, vjerovatno će potražiti drugi blog ili sajt, jer autor je vrijednost objavljenih priča zauvijek devalvirao, onog momenta kada je odlučio da se sakrije.

kuda ide burek?

Nekoliko puta mi se desilo da pojedem umašćenu celulozu, papir u koji je burek bio umotan. Ili sam ja bio toliko gladan, ili je burek bio toliko dobar, pa sam jednostavno progutao komadiće papirnate ambalaže?

Da, riječ je o bureku koji se tako uporno održava, uprkos konkurenciji, i pored svih hamburgera, čizburgera, „quattro stagione,“ piroški...

Ravnopravno sa ćevapima (petnaest u cijelu s lukom, nikako deset u pola bez luka), šampion domaće kuhinje, njegovo Visočanstvo Burek, preživio je tranzicije, ratove, fri-šopove i – tržne centre!!!

Tako danas, u dobojskoj regiji, nema ni jednog ozbiljnijeg šopinga, hipermarketa, tržnog centra ili trgovine, koji ovu poslasticu ne prodaje, makar i zamrznutu.

Može da se jede vruć (preporučljivo), mlak ali i hladan, smotan u „zvrk“ ili isječen na komade... Čarolija njegovog ukusa, vezana je za podneblje, tradiciju i recepturu koja varira.

Vjerovali ili ne, ponegdje praktikuju da ga služe i jedu kašikom, velikom supenom, a u urbanijim mjestima uz burek ide i salata. Ponekad na sofri zna da završi i kao obični dodatak jelu.

Nepoznati autor je osmislio poštapalicu: „Sve su pite pitice, a burek je pitac.“ U burekdžinicama, on je nesumnjivi lider, pored nešto slabije rangiranih sirnica, krompiruša i zeljanica...

U Doboju ga prodaju na nekoliko mjesta. Ovaj sa slike kupljen je u „Non-stop“ pekari, do nekadašnjeg Žorža, koja ima jednu veliku prednost zato što radi 24 sata dnevno, pa praktično neprestano, i danju i noću - nude vruć burek.

To mu nije jedina prednost, jer po svom okusu podsjeća na „staru recepturu“ a ni brašno od kojeg je napravljen nije lošeg kvaliteta. Nevolja je što se glavni majstori često mijenjaju, pa tako zna da oscilira veličina i kvalitet bureka. Košta okruglo 2 konvertibilne marke (1 euro = 1, 95 maraka), pa bi se shodno cijeni moglo očekivati i više.

Meso koje koriste i nije najboljeg kvaliteta i čini se da koriste previše začina tipa vegeta i druge đakonije. Poslije bureka koji pojedete u ovoj pekari, pripremite se za unošenje tečnosti, jer čini se da majstori ne štede ni so.

Svejedno, na ovom mjestu prečesto kupujem burek.

Kada se uželim pravog bureka, znam da u Doboju konkurencije nema onaj koji se nudi u Starom gradu, u poslastičarnici koja je to bila i prije rata. I danas je uobičajeno da se kaže: „Idem na burek kod Amara.“

Iako ne razgledam firme vlasnike ove radnje je Adnan Turalić i nadam se da se ljuti što ga pominjem na ovom blogu.

Radi lakše orjentacije, kod poslastičarnice u kojoj uvijek nude extra kvalitet bureka ima nekakva prodavnica cipela.

Međutim, i taj burek ima veliku manu, jedan nije dovoljan, a dva su već za one koji vole da se prejedu. Kod tih velemajstora, burek košta 1,5 konvertibilnih maraka.

U blizini dobojske zelene pijace, negdje na ćošku može se čak uživo posmatrati priprema bureka koji košta samo 1, 30 KM, ali od srca prepuručujem da se zaobiđu jer izuzev lijepog izgleda, ta buregdžinica ne nudi ništa više.

Za one koji vole poprilično suh burek, bez imalo sočnosti, predlažem radnju kod „Borova“ gdje „na vagu“ prodaju burek.

(nastaviće se...)

Kuda idu strašila?

U povodu dobojskog festivala, dobro su nas i isprepadali. Ni krive, ni dužne stanovnike Doboja je svih festivalskih dana kao i nekoliko dana kasnije, dočekalo najveće čudo koje FESTTour 2008 izrodio – strašila sistematski raspoređena na svim važnijim tačkama u gradu.

Ostalo je da se pitam, da li nam se podsmijavaju i smatraju životinjama, ili je to bio nesuvisli eksperiment koji je imao za cilj predstaviti narodnu nošnju ovog kraja?
Prije će biti da je nekom od organizatora, nekako slučajno, nadošla ideja koju je smatrao originalnom, pa smo danima ispaštali gledajući neobične spodobe.

Iako fotografije govore više od riječi, valja reći da „projekat zastrašivanja građana“ ima jednu smislenu poruku, koja se neumitno nameće. Strašila se fenomenalno uklapaju u gradsku arhitekturu, neobilježene raskrsnice, prljav grad i stanovnike koji iz godine u godinu biraju vlast kakvu i zaslužuju.

FESTTour kao priredba od „renomea,“ strašilima je samo reflektovao inflaciju gluposti, iživljavanja nad sopstvenim narodom i simbolično pokazao šta misli o svojim građanima, a još više o turistima.

Sklepana na brzinu u nekoj garaži, dobojska strašila su povremeno izazivala i podsmijeh, jer izgleda da nas više ni onako nakazna ne mogu previše isprepadati.
Tako je Doboj nekoliko dana, bio jedini grad u Evropi, koji je umjesto putokaza imao prava strašila.
Strašila srećom više nema ali ostaju u podsvijesti i raskrinkavaju one koji su 200 hiljada eura potrošili na nekoliko koncerata i par kvazikulturnih sastanaka.

kuda ide festival turizma?

Sve mi se čini da će ove, kao i prošle godine, dobojski Festival turizma FESTTour 2008 – biti obična parada neukusa, kiča i malograđanštine.
Problem i nije u tome što će razni poludebili, uspaljene rospije i skorojevići, javno „reklamirati“ svoje bolesne ambicije, problem je u tome što će i ove godine, sve biti plaćeno državnim parama i to fanstičnih 200.000 (dvije stotine hiljada) eura.
Za pet dana, predviđeno je da spiskaju tačno toliko novaca, možda i malo više.
Ono što će građani, obični ljudi moći vidjeti, u vrijeme dok festival traje, bilo bi uobičajeno da im se ponudi svaki dan, ili nikako.
Iz serije umobolne ponude za FESTTour 2008, koju svakako treba zaobići, je sastanak načelnika opština iz sliva rijeke Bosne i državnih institucija.
Taj sastanak ima još umobolniji naslov: „Zaštita vodnih resursa – održivost kroz razvoj turizma.“ To je naziv tematske konferencije, a tema je: „Iskorišćenost i mogućnosti daljeg iskorišćavanja resursa u slivu rijeke Bosne koji doprinose razvoju turizma(!!!)“
Najavljeno je donošenje „Deklaracije o zaštiti sliva rijeke Bosne.“
Svaka lingvistička analiza, iole normalnog čovjeka, može odvesti samo u haos, ali fazon nije u tome, već u činjenici da organizatori svjesno idu na proizvodnju gluposti, pokušavajući komplikovanim izrazima, da sakriju jedno veliko NIŠTA.
Izuzev ništa, sastanak načelnika (čuj iz sliva rijeke Bosne) i ne može ponuditi ništa konkretno.
Možda će posavjetovati pučanstvo da se u ove vrele dane manje kupaju, jer sve otpadne vode, odoše, ne u sliv rijeke Bosne, već direktno u Bosnu.
Možda upute apel postojećim fabrikama da obustave proizvodnju, jer, zaboga, zatrovaše nam ovo malo čistih vodnih resursa koje imamo.
E, sada, ključno je pitanje, kakve veze sve to ima sa razvojem turizma?
Prvo, na zabludu nas navode, kako, k’o bajagi već imamo nekakav turizam, pa ga oni k’o biva žele unaprijediti...
To što u gradu, gdje festival turizma organizuju, kantu za smeće reflektorom moraš tražiti, zabolje ih ona stvar.
Zamislite, priču o turizmu u gradu koji ima hotelske sobe sa prekrivačima i itisonima od prije 30 godina, a smještajni kapaciteti su takvi da za najelitnije učesnike festivala nema mjesta za spavanje!? Aferim.
Uz svo uvažavanje emisije „Turizam plus,“ njeno javno snimanje uvrstiti u sadržaj izmišljenog festivala, koncept je na kojeg ne vrijedi trošiti riječi.
Nemam ništa protiv ni takmičenja lovaca i ribolovaca, koji će pokušati da pripreme najukusniji lovački gulaš i riblji paprikaš, ali me kao turistu, strašno zanima gdje taj paprikaš mogu isprobati, i po kojoj cijeni, kada se festival završi?
Da nije nekoliko koncerata i pozorišnih predstava, čiji autori zaslužuju uvažavanje – FESTTour 2008 bio bi totalni promašaj.
Svejedno, ostaje tugaljiv osjećaj, da organizatori lutaju između pokušaja da od Doboja naprave turistički centar i njihovih ličnih, neostvarenih ambicija da se proslave kao promotori kulture.
Ko god na ovaj Fest dođe, može ponijeti gadan osjećaj da turizma ima, taman onoliko koliko je potrebno da se festivalska priredba organizuje.
Umjesto što nemilice troše državne novce za ovo sranje od festivala, bolje bi im bilo da kupe pet hiljada najskuplih čokolada Milka i da ih besplatno dijele gastarbajterima koji dolaze na odmore.
Uz to, obavezno da napomenu, da su za svaku potvrdu koju hoće izvaditi, obavezno moraju šalterskoj radnici da poklone čokoladu.
Naivni gosti bi pomislili da vlast hoće da im pomogne. Ovako, mogu ostati zavarani da se ovdje nešto „kulturno“ dešava, pod maskom festivala turizma, o kojem bi bez po muke mogao da se napiše seminarski rad.
Ko hoće, neka se upeca, mene neće zajebati, jer mi je mnogo bolje da gledam „Discaveri“ i uživam uz hladno pivo. Kvazifestival i jeste namijenjen kvazituristima, a ja to ne želim da budem, makar i po cijenu da sam prinuđen da prespavam u dobojskom hotelu.
Čuj mene, hotelu.....

kuda idem?

Izgleda da sam se malo umorio, preispitivao ove riječi koje sam ostavio iza sebe i zaključio da je možda bilo i previše psovki.
Dajem obećanje da ih više neće biti. Prisjetih se one izreke: "Budala te prvo spusti na svoj nivo, pa te onda dobije na iskustvu."
Tako je to.....
Priča će još biti. Znam da se neće dopasti onima o kojima pišem ali to je neminovnost.
Neki dan sam pravio spisak osoba koje bi se eventualno mogle naći u ovim zapisima i bijah iznenađen dužinom spiska.
Sudije, tužioci, samozvani rabini i druge razne fele kao da se utrkuju da uđu u sadržaj ovog bloga.
Vjerujte da ih ne biram - sami se nameću. Ničim ne izazivam, samo podastirem. Toliko je neopjevanih svinja da moje nezadovoljstvo, zaista mogu biti biseri koje "oni" gaze.

kuda ide tihomir gligorić

Bivši predsjednik dobojskih socijalista, Tihomir Gligorić na ruskom "priča", na bosanskom truni, a na svim jezicima – zajebava. I što je najgore, sve mu polazi za rukom.

Nigdje drugo bivši portir ne bi napravio takvu karijeru kao u BiH. Isfolirao je Banja Luku, Sarajevo a u Rusiji je magistrirao (možda čak i doktorirao) iako ruski jezik zna koliko i baba Mileva iz Torina (selo kod Doboja) poznaje engleski. A ona ne umije da pročita ni ćiriličnu verziju titlovanog filma. O latinici da ne govorimo!

Samo u BiH Tihomir Gligorić je mogao službenim automobilom, pri brzini boga pitaj kojoj, da ubije jednu mladu osobu iz Dervente i zbog toga da ne odgovara.

Zbog toga žalim svakog trijeznog vozača, koji je prekršio Zakon i koji nikada neće imati šansu da se “odbrani” kao Tihomir Gligorić.

A Tihomir Gligorić bi zbog zločina koji je počinio na magistralnom putu, morao da odrobija makar dvije godine. U Evropskoj uniji bi zauvijek ostao i bez funkcije a o nekom političkom napredovanju da se ne govori.

Na stranu sad' što iz njegove pismene izjave inspektori nisu mogli da zaključe ko je uopšte vozio službeni automobil, njegov suvozač ili on? Sve je prekrio “ruzmarin i šaš” a dobojski Tiho nastavio je da gradi karijeru političara, ekonomiste i naučnika. Bljak.

Na jednom sajtu pročitah da studentima drži predavanja na temu “Osobine naroda” i to čak na studijama koji se pridržavaju Bolonje!!!

Koja urnebesna groteska?

Čovjek koji je magistrirao na jeziku kojim nikada nije govorio, redovno predaje studentima. Čak je bio i ministar u Vladi RS-a, šefovao dobojskim socijalistima koje je u najtežim momentima ostavio na cjedilu i prebjegao u stranku koja je ostvarila izborni trijumf.

Tihomir Gligorić je blijeda kopija ličnog ništavila, osjenčena figura poltrona koji se probijao uz nesuđene lidere (npr. Živko Radišić), taktičar koji je smišljeno branio Milorada Dodika jer je procjenio da ovaj ima blistavu političku budućnost.

U Doboju ga ne cijene, u Sarajevu i ne pamte, u Banja Luci možda i preziru. Svejedno, stari mačor je uspio sve da nasamari i svima se nasmije u facu.

Pitam se s kim pije jutarnju kafu i koga „šalta“ lijepim manirima i čistim košuljama.

Ako stranačke kolege, javnost i studente možeš i da prvariš – mene ne možeš stari.

Poznajem te još dok si vozio plavu „Zastavu,“ kupovao faširano na grame i pričao kako je Dodik budala. Tek poslije si počeo da ga oslovljavaš „Mile.“

Na onom hiljadu puta emitovanom snimku, kada vjetar mrsi kosu Radovanu Karadžiću a on vojnim dvogledom osmatra položaje, vrtiš se u pozadini i kamera te nevjerovatno hoće. Vjerujem da se sve oko tebe promijenilo a da si ti uvijek bio isti.

Samo mi nikako nije jasno zašto si u Rusiji kupovao disertacije, kada je Subotica mnogo bliže. To nikako ne shvatam. Ili si u zajebanciji pretjerao ili nisi vjerovao u diplome koje se štampaju u Srbiji. Ili si i tamo posmatrao kako tvoj stari drug osmatra dvogledom pa si usput odlučio da postaneš magistar i doktor nauka?

kuda ide njemački ambasador?

Danas je njemački ambasador u BiH Michael Georg Schmunk crnom limuzinom doputovao u Doboj i otišao pravo kod načelnika opštine Obrena Petrovića.

Službena limuzina je, naravno, proizvedena u Njemačkoj i njemački diplomata je iz gepeka “audija” odnio dvije šarene kese u kojima je zveckalo piće

Načelnik je sa širokim osmijehom primio poklone, dok je nekoliko novinara i snimatelja pokušavalo da “ovjekovječi taj svečani trenutak.”

Obren se može još više kurčiti kako ima dobre odnose sa svijetom a u suštini i domaćina i gosta baš briga što obični glasači koji su birali načelnika i dalje rade za bijednu crkavicu, što u Doboju cvjeta narkomanija a preduzeća se kontinuirano uništavaju.

Iako nisam bio prisutan kada su davali izjave novinarima, pretpostavljam da su nešto “šupljirali.”

Protokolarne izjave diplomata su uglavnom puni zahvaljivanja, smješkanja i debilnih izjava tipa: “Veoma mi je drago….”

Dobojski načelnik, Obren Petrović, nemušt kakav jeste, ako je sastavio dvije prosto proširene rečenice, bez gramatičkih grešaka – zaslužio je piće koje mu je Schmunk donio.

Ne znam kako Michael doživljava Doboj i BiH i da li se sjeća vremena kada je radio kao politički referent (čitaj špijun) u Južnoj Africi (1987-1990) u Pretoriji.

Poslije je bio u nekakvom Specijalnom štabu u Avganistanu (2002-2004) a današnja posjeta Doboju najvjerovatnije je u njegovom radnom kalendaru obilježena običnim slovima.

Ništa posebno, ništa epohalno, bez ikakvog rizika ili posebnog stimulansa.

Sumnjam da privrednici iz Njemačke namjeravaju započinjati bilo kakav biznis u BiH.

A i zašto bi? Bez obzira da li on posjećivao načelnike, automobili proizvedeni u njegovoj zemlji i dalje će biti stvar prestiža, dokaz moći, potvrda da imaš pristup državnim parama…

Nostalgično se sjećam vremena kada su gastarbajteri dolazili sa skupim automobilima, puštali velike sulufe i objašnjavali kako u Njemačkoj nema zajebancije, jer se tamo radi.

Plaćena satnica koju su tada imali u SR Njemačkoj bila je ideal koji se teško može ponoviti.

Kažu da ni tamo više nije kao što je bilo. Zbog toga se pitam kuda je krenuo njemački diplomata i zna li da se ovdje radnici plaćaju mjesečno a ne po satu? Zna li da je Pretorija u kojoj je službovao, „nebeski raj“ za Doboj u koji eto, s vremena na vrijeme, neko dođe, čisto onako da mu – guzica vidi puta ili je sve uracunato u satnicu??

Ako ovaj blog procitaju u Ambasadi, znam da sam uzalud poslao odgovor na nagradno pitanje...