kuda ide burek?

Nekoliko puta mi se desilo da pojedem umašćenu celulozu, papir u koji je burek bio umotan. Ili sam ja bio toliko gladan, ili je burek bio toliko dobar, pa sam jednostavno progutao komadiće papirnate ambalaže?

Da, riječ je o bureku koji se tako uporno održava, uprkos konkurenciji, i pored svih hamburgera, čizburgera, „quattro stagione,“ piroški...

Ravnopravno sa ćevapima (petnaest u cijelu s lukom, nikako deset u pola bez luka), šampion domaće kuhinje, njegovo Visočanstvo Burek, preživio je tranzicije, ratove, fri-šopove i – tržne centre!!!

Tako danas, u dobojskoj regiji, nema ni jednog ozbiljnijeg šopinga, hipermarketa, tržnog centra ili trgovine, koji ovu poslasticu ne prodaje, makar i zamrznutu.

Može da se jede vruć (preporučljivo), mlak ali i hladan, smotan u „zvrk“ ili isječen na komade... Čarolija njegovog ukusa, vezana je za podneblje, tradiciju i recepturu koja varira.

Vjerovali ili ne, ponegdje praktikuju da ga služe i jedu kašikom, velikom supenom, a u urbanijim mjestima uz burek ide i salata. Ponekad na sofri zna da završi i kao obični dodatak jelu.

Nepoznati autor je osmislio poštapalicu: „Sve su pite pitice, a burek je pitac.“ U burekdžinicama, on je nesumnjivi lider, pored nešto slabije rangiranih sirnica, krompiruša i zeljanica...

U Doboju ga prodaju na nekoliko mjesta. Ovaj sa slike kupljen je u „Non-stop“ pekari, do nekadašnjeg Žorža, koja ima jednu veliku prednost zato što radi 24 sata dnevno, pa praktično neprestano, i danju i noću - nude vruć burek.

To mu nije jedina prednost, jer po svom okusu podsjeća na „staru recepturu“ a ni brašno od kojeg je napravljen nije lošeg kvaliteta. Nevolja je što se glavni majstori često mijenjaju, pa tako zna da oscilira veličina i kvalitet bureka. Košta okruglo 2 konvertibilne marke (1 euro = 1, 95 maraka), pa bi se shodno cijeni moglo očekivati i više.

Meso koje koriste i nije najboljeg kvaliteta i čini se da koriste previše začina tipa vegeta i druge đakonije. Poslije bureka koji pojedete u ovoj pekari, pripremite se za unošenje tečnosti, jer čini se da majstori ne štede ni so.

Svejedno, na ovom mjestu prečesto kupujem burek.

Kada se uželim pravog bureka, znam da u Doboju konkurencije nema onaj koji se nudi u Starom gradu, u poslastičarnici koja je to bila i prije rata. I danas je uobičajeno da se kaže: „Idem na burek kod Amara.“

Iako ne razgledam firme vlasnike ove radnje je Adnan Turalić i nadam se da se ljuti što ga pominjem na ovom blogu.

Radi lakše orjentacije, kod poslastičarnice u kojoj uvijek nude extra kvalitet bureka ima nekakva prodavnica cipela.

Međutim, i taj burek ima veliku manu, jedan nije dovoljan, a dva su već za one koji vole da se prejedu. Kod tih velemajstora, burek košta 1,5 konvertibilnih maraka.

U blizini dobojske zelene pijace, negdje na ćošku može se čak uživo posmatrati priprema bureka koji košta samo 1, 30 KM, ali od srca prepuručujem da se zaobiđu jer izuzev lijepog izgleda, ta buregdžinica ne nudi ništa više.

Za one koji vole poprilično suh burek, bez imalo sočnosti, predlažem radnju kod „Borova“ gdje „na vagu“ prodaju burek.

(nastaviće se...)

Kuda idu strašila?

U povodu dobojskog festivala, dobro su nas i isprepadali. Ni krive, ni dužne stanovnike Doboja je svih festivalskih dana kao i nekoliko dana kasnije, dočekalo najveće čudo koje FESTTour 2008 izrodio – strašila sistematski raspoređena na svim važnijim tačkama u gradu.

Ostalo je da se pitam, da li nam se podsmijavaju i smatraju životinjama, ili je to bio nesuvisli eksperiment koji je imao za cilj predstaviti narodnu nošnju ovog kraja?
Prije će biti da je nekom od organizatora, nekako slučajno, nadošla ideja koju je smatrao originalnom, pa smo danima ispaštali gledajući neobične spodobe.

Iako fotografije govore više od riječi, valja reći da „projekat zastrašivanja građana“ ima jednu smislenu poruku, koja se neumitno nameće. Strašila se fenomenalno uklapaju u gradsku arhitekturu, neobilježene raskrsnice, prljav grad i stanovnike koji iz godine u godinu biraju vlast kakvu i zaslužuju.

FESTTour kao priredba od „renomea,“ strašilima je samo reflektovao inflaciju gluposti, iživljavanja nad sopstvenim narodom i simbolično pokazao šta misli o svojim građanima, a još više o turistima.

Sklepana na brzinu u nekoj garaži, dobojska strašila su povremeno izazivala i podsmijeh, jer izgleda da nas više ni onako nakazna ne mogu previše isprepadati.
Tako je Doboj nekoliko dana, bio jedini grad u Evropi, koji je umjesto putokaza imao prava strašila.
Strašila srećom više nema ali ostaju u podsvijesti i raskrinkavaju one koji su 200 hiljada eura potrošili na nekoliko koncerata i par kvazikulturnih sastanaka.