kuda idu opštinski izbori?

Samo činjenica da gotovo niko ne zna kojoj nacionalnoj manjini se priklonio Dragan Marković, koji je na opštinskim izborima 2008. godine u Doboju – postao odbornik sa 89 glasova, upućuje na jednu od brojnih manjkavosti Izbornog zakona BiH.

Biće veoma zanimljivo poslušati o čemu će odbornik Marković diskutovati u lokalnoj skupštini i na koji način će štititi interese nacionalnih manjina.

Ali, kako je izborna lakrdija bila još veća na opštim izborima u BiH, jer su pojedini kandidati ulazili u državni parlament sa samo 41 (četrdeset jednim) glasom, ovo ismijavanje nacionalnih manjina izgleda tek kao jedna od brojnih nelogičnosti izbornog procesa.

Famozni „sukob interesa“ podastire jednu od najvećih podvala koja je servirana biračima.

Da malo pojasnim.

Partija demokratskog progresa je na lokalnim izborima 2008. godine osvojila je u Doboju tačno 1950 glasova. Iz te partije, Siniša Marić postao je odbornik sa 388 glasova, a Zlatko Spasojević, direktor dobojskog „Vodovoda“ prikupio je glasove 395 glasača.

Međutim, Zlatko Spasojević najvjerovatnije neće ni postati odbornikom. Zašto? Pa zbog toga što je u „sukobu interesa.“ Svog mandata će da se odrekne, pa će u odborničku klupu zasjesti Predrag Lazić koji ima svega 336 glasova.

Direktoru ne pada na pamet da se odriče dobro plaćene direktorske funkcije.

Nema sumnje da su birači nasamareni, jer ako je neko htio da vodi računa o sukobu interesa, logično je bilo da ospori i samu kandidaturu onima koji već obavljaju državne poslove.

Drugim riječima, Spasojević je prije samih izbora imao priliku da odluči da li će u politiku, ili ostaje na direktorskom položaju vodovodnog preduzeća.

Na taj način gubi se osnovni smisao demokratije, i često ponavljana fraza da se "biraju pojedinci a ne partija."Eto, birači su kako-tako, izabrali Spasojevića, a on neće u lokalnu vlast!! Na neki način on im se narugao. U ovom segmentu Izborni zakon pod hitno treba mijenjati. Nema smisla da se kandiduju ljudi samo po nagovoru partije kojoj pripadaju, ili iz pobuda koje tek treba nagađati.

Naravno da je besmisleno tjerati birače da sprovode istrage o tome ko je u „sukobu interesa,“ kada taj posao mogu da završe profesionalci koji sjede u Centralnoj Izbornoj Komisiji.

A sada, malo o brojkama i nečemu što se takođe kosi sa zdravim razumom.

Prema dostupnim informacijama Srđan Todorović iz Socijalističke partije nije postao odbornik iako je dobio 466 glasova, a Murvet Bajraktarević iz Saveza SDA – S BiH sa 449 glasova će da polaže odborničku zakletvu.

Da me neko pogrešno ne shvati, ovdje nije priča o nacionalnoj pripadnosti. Sasvim slučajno jedan se zove Murvet, a drugi Srđan.

Partija, odnosno ostali kandidati liste na kojoj je bio Srđan Todorović osvojili su 1168 glasova.

Lista (odnosno kandidati) na kojoj je bio Murvet Bajraktarević osvojila je 1827 glasova.

Proizilazi da na ovim izborima i nismo glasali za kandidate, već za političke stranke. Ako je tako, onda nam i ne moraju poturati ogromne liste sa imenima svih kandidata. Glasaćemo za stranke, pa neka njihovi lideri odluče ko će u skupštinu.

Naravno da se šalim, ali da sa izbornom matematikom nešto nije u redu pokazuju primjeri Srđana i Murveta.

Ko je ovdje zakinut? Zakinuti su Savez SDA – S BiH, zakinut je Srđan Todorović i još jedan čovjek.

Jer, ako se malo dalje poigramo matematikom, jasno je da su dva kandidata PDP-a osvojili manje glasova od Todorovića, i manje glasova od Esmira Habibovića (on je taj zakinuti) sa liste Savez SDA – S BiH.

Habibović sa 446 glasova takođe nije odbornik, a Siniša Marić sa 388 glasova jeste. Spasojević sa 395 jeste, a Todorović sa 466 – nije. Parodija je u tome što će PDP imati odbornika više zbog tričavih 123 glasa za koliko više imaju od Saveza SDA – S BiH

Ovo je posljedica loše definisanog izbornog cenzusa i proračuna, koji zaslužuje izmjene.

Ako bih htio da dlaku cijepam na četvero, zapitao bih zašto se nevažeći listići jedne partije ne računaju u ukupne glasove stranke?

Iako je pitanje pomalo nesuvislo i liči na debilska naklapanja, ovo pitam iz razloga što Opštinska izborna komisija ima tačne podatke o tome koliko koja partija ima nevažećih listića. Pa neka ih onda računaju u ukupne glasove za stranku i neće biti priča o pokradenim glasovima i zaista pretjeranom broju papira koji su proglašeni nevažećim.

Odgovor bi dobio na značenju tek kada bi shvatili da zaista veliki broj birača nije znao koliko kandidata smije da zaokruži na glasačkom listiću.

Ovo sa sukobom interesa, najbolje će da se primjeti kod kandidata SDS-a, jer će zbog njega, najmanje petorica odbornika svoje mandate prepustiti kandidatima koji su iza njih. Dakle, već je na djelu svojevrsna prevara birača. Odbornici za koje smo glasali, nikada nisu ni imali namjeru to da postanu.

U tim nakanam može ih spriječiti jedino prerađeni Izborni zakon, jer očito je da raznorazne nevladine organizacije to nisu u stanju. Zaista ne znam ni jedno udruženje građana (koji sebe od milja zovu NVO sektor), a da se nisu svrstali pod stranačke zastave. Čak nisu u stanju da uoče loše strane zakona, da prikupe brojne nepravilnosti u samom izbornom procesu.

Porazno je da niti jedna nevladina organizacija iz Doboja nije dala validnu procjenu izbornih rezultata, kompletnu analizu izbornog procesa, koji je obilovao sa bezbroj nedostataka i fulova.

kuda ide "dobojska mafija?"

Ko još nije čuo za ’dobojsku mafiju,’ ’dobojski kriminal,’ blogove koji su u Doboju stekli veliku popularnost? Zbog tekstova objavljenih na http://dobojskamafija.blogspot.com/ i http://dobojskikriminal.blogspot.com/, internet je iznenada počeo da interesuje i one koji o globalnoj mreži nisu znali gotovo ništa.

Dva bloga, najvjerovatnije zamišljeni kao jeftina provokacija, nadvisili su njihovog kreatora. O njima su pisale novine, izvještavale televizijske stanice, a nepoznati bloger i dalje je ostao samo - enigma. Zagonetna ličnost o kojoj se nagađa.

Za njega se pretpostavlja da je iz Doboja, da je u „ratu“ sa svima, ali se pouzdano zna da proziva imućnije sugrađane ili one koji su na značajnim položajima. Najnemilosrdniji je prema načelniku opštine, a u postovima je pokazao da nije naklonjen ni jednoj političkoj partiji.

Mnogi od čitalaca bili su opčinjeni bezimenim tekstopiscem, koga su vjerovatno doživljavali kao modernog Robina Huda, koji je prosječno poznavanje moderne tehnologije (za kreaciju bloga nije potrebno više) iskoristio da stanovnicima Doboja obznani sve kriminalce, koje najčešće naziva „mafijaši.“

Sakriven iza IP adrese, odlučio je da zauvijek ostane anoniman. Naoružan kompjuterom i šifrom koju je dobio kod besplatne registracije na www.blogspot.com iznosi smjele tvrdnje, zaključuje, blati i podmeće. Proziva i kritikuje, ponekad ismijava i bespoštedno „udara“ u svaku iole značajniju facu u gradu i okolini.

Međutim, zaboravio je nešto veoma važno – da zaštiti sebe.

Bilo je dovoljno samo nekoliko sati za razotkrivanje važne činjenice: plagijata.

„Analiza sadržaja predstavlja jednu od analitičkih metoda pomoću koje se teži podvrći proučavanju najčešće tekstualni dokumenati. Postoje različite verzije ove metode, ali se većina istraživača slaže u ocjeni da se može govoriti o kvalitativnim i kvantitativnim žanrovima.

U kvantitativnoj analizi sadržaja može se reći da se istraživač susreće sa mnoštvom pojmova kao što su: uzorak, kodiranje, poređenja itd.

U kvalitativnoj analizi sadržaja dokumentacije teži se otkriti precizno značenje dokumentacije i u tom smislu istraživač se susreće s pojmovima kao što su formalna analiza, kontekstualna analiza, kategorizacija itd...“ (Nijaz Mesihović, Uvod u Metodologiju društvenih nauka, ISBN 9958-605-45-7)

Kombinujući neke od ovih metoda, i uz upotrebu najjednostavnije pretrage ključnih riječi u dokumentu Microsoft Word, došao sam do zapanjujućih rezultata.

Prvi klik putanjom Edit-Find, ukucavanjem nasumice odabrane ključne riječi, pokazao je da su pojedini pasusi pokradeni iz izvještaja Centra za humanu politiku, kojim rukovodi Momir Dejanović.

U tekstu koji je objavljen dvanestog aprila 2006. godine na adresi http://dobojskikriminal.blogspot.com/search?updated-max=2006-12-21T19%3A34%3A00%2B01%3A00 gotovo doslovno je prepisan dio izvještaja Centra za humanu politiku za 2005. godinu..

“Načelnik opštine je u saradnji sa «Humanitasom» predložio na usvajanje odluku o davanju na korištenje gradske tvrđave u Doboju. Ovom odlukom je predviđeno da se gradska tvrđava ustupi na korištenje na period od pet godina, uz obavezu korisnika da o svom trošku izvede određene radove na uređenju tvrđave i da plaća mjesečnu naknadu od 500 KM. Prema očekivanju načelnik opštine je gradsku tvrđavu ustupio na korištenje «Humanitasu». Iako je spomenutom odlukom predviđeno da se uređenje tvrđave izvrši o trošku korisnika, za ovo su već ranije bila obezbjeđena međunarodna donatorska sredstva i podrška od 100.000 KM u budžetu opštine za 2006. godinu. Prema našem mišljenju gradska tvrđava je kao najznačajniji kulturnoistorijski objekat odavno zasluživala veću brigu, obnovu i sadržaje koji bi je učinili atraktivnom za posjetioce i turiste. Smatramo da je aranžman oko ustupanja gradske tvrđave na korištenje navedenoj organizaciji štetan i da su sve obaveze oko upravljanja gradskom tvrđavom trebali preuzeti nadležni opštinski organi. Sasvim smo sigurni da je ovo jedinstven slučaj u svijetu da gradskom tvrđavom upravlja nevladina organizacija.”

Ostalo je da se pitamo kako niko nije primjetio ovaj plagijat i to u vrijeme kada je blog o kriminalu doživljavao svoj najveći uspjeh, makar po broju posjetilaca.

Evo još nekih jezičkih začkoljica. Na blogu, autor se potpisuje kao “Dobojlija” što logikom stvari eksplicite ukazuje da se radi o jednoj osobi.

Međutim, poslije detaljne analize, uočljivo je da “Dobojlija” nije dosljedan u naumu da piše u prvom licu jednine.

Veoma često sklon je da piše u prvom licu množine: “Molimo medije da ovo objave,” “nakon što smo pisali,” “ili mi koji smo im to dopustili?,” “Prema našem mišljenju Finansijski izvještaji Suda ne prikazuju objektivno i istinito finansijsko stanje…”

Ime Obren Petrović), na blogovima se pominje čak 97 puta, Branislav (Garić) 35, Stojan (Lazarevića) 12 puta. Svi su pomenuti u negativnom kontekstu.

Iako se već na prvi pogled može uočiti da bloger nema ambiciju da se bavi ozbiljnim analizama i ponudi vjerodostojne dokaze o kriminalu, sklon je da se upušta u proizvoljne procjene tipa “Njegova imovina procijenjuje se na nekoliko miliona KM,” “Za ukradene milione maraka,” “poslove vrijedne više miliona realizuje…” Ipak, najbizarniji je primjer kada optužuje za krađu u ovom stilu: “čovijek je obećao preporod a ukrao je u startu dvjesto miliona KM, slovima i brojem - 200.000.000 KM.”

Kako smo nedvosmisleno utvrdili da su pojedini dijelovi nekada popularnih blogova čisti plagijat, neosporno je da njihov autor (namjerno ili ne) jezički nije najbolje potkovan.

Dešava mu se da ponegdje čak i negaciju uz glagole piše sasatvljeno, iako osnovnoškolski pravopis kazuje da je to zabranjeno u našem jeziku (neizađu, nemože….)

U upotrebi znakova interpunkcije ne griješi, pa bi se moglo pretpostaviti da je radio, ili radi kao državni službenik, ili neko ko je u dodiru sa zvaničnom komunikacijom (G-din.)

Pojmovi koje upotrebljava, nisu baš uvijek razumljivi i često mu se događa da iznosi procjene koje nisu za ozbiljniji naučno-metodološki rad, a vjerovatno ni kod najliberalnije štampe: “imaju značajan uticaj na ostale medije i većinu dopisnika.” Nejasan je pojam “značajan” jer u kontekstu u kojem je upotrijebljen može se dvojako tumačiti, kao što je čitaocima ostalo da nagađaju kolika je ta “većina” dopisnika i kako je bloger došao do “većine”????

Elem, ova obična analiza sadržaja, vjerovatno otkriva malo zrnce istine o blogovima, koji u svijetu nisu nikakva novost. Već godinama obični ljudi ali i slavne ličnosti koriste ovaj vid obraćanja i komunikacije.

Mogao bih do iznemoglosti da analiziram sadržaj koji vrvi od nepouzdanih informacija, na koje se nasjeli čak i neki mediji.

Samo u informatički polupismenom društvu, kakvo je naše – ovakve smijurije imaju prođu. Oni koji žele da se precizno informišu, vjerovatno će potražiti drugi blog ili sajt, jer autor je vrijednost objavljenih priča zauvijek devalvirao, onog momenta kada je odlučio da se sakrije.

kuda ide burek?

Nekoliko puta mi se desilo da pojedem umašćenu celulozu, papir u koji je burek bio umotan. Ili sam ja bio toliko gladan, ili je burek bio toliko dobar, pa sam jednostavno progutao komadiće papirnate ambalaže?

Da, riječ je o bureku koji se tako uporno održava, uprkos konkurenciji, i pored svih hamburgera, čizburgera, „quattro stagione,“ piroški...

Ravnopravno sa ćevapima (petnaest u cijelu s lukom, nikako deset u pola bez luka), šampion domaće kuhinje, njegovo Visočanstvo Burek, preživio je tranzicije, ratove, fri-šopove i – tržne centre!!!

Tako danas, u dobojskoj regiji, nema ni jednog ozbiljnijeg šopinga, hipermarketa, tržnog centra ili trgovine, koji ovu poslasticu ne prodaje, makar i zamrznutu.

Može da se jede vruć (preporučljivo), mlak ali i hladan, smotan u „zvrk“ ili isječen na komade... Čarolija njegovog ukusa, vezana je za podneblje, tradiciju i recepturu koja varira.

Vjerovali ili ne, ponegdje praktikuju da ga služe i jedu kašikom, velikom supenom, a u urbanijim mjestima uz burek ide i salata. Ponekad na sofri zna da završi i kao obični dodatak jelu.

Nepoznati autor je osmislio poštapalicu: „Sve su pite pitice, a burek je pitac.“ U burekdžinicama, on je nesumnjivi lider, pored nešto slabije rangiranih sirnica, krompiruša i zeljanica...

U Doboju ga prodaju na nekoliko mjesta. Ovaj sa slike kupljen je u „Non-stop“ pekari, do nekadašnjeg Žorža, koja ima jednu veliku prednost zato što radi 24 sata dnevno, pa praktično neprestano, i danju i noću - nude vruć burek.

To mu nije jedina prednost, jer po svom okusu podsjeća na „staru recepturu“ a ni brašno od kojeg je napravljen nije lošeg kvaliteta. Nevolja je što se glavni majstori često mijenjaju, pa tako zna da oscilira veličina i kvalitet bureka. Košta okruglo 2 konvertibilne marke (1 euro = 1, 95 maraka), pa bi se shodno cijeni moglo očekivati i više.

Meso koje koriste i nije najboljeg kvaliteta i čini se da koriste previše začina tipa vegeta i druge đakonije. Poslije bureka koji pojedete u ovoj pekari, pripremite se za unošenje tečnosti, jer čini se da majstori ne štede ni so.

Svejedno, na ovom mjestu prečesto kupujem burek.

Kada se uželim pravog bureka, znam da u Doboju konkurencije nema onaj koji se nudi u Starom gradu, u poslastičarnici koja je to bila i prije rata. I danas je uobičajeno da se kaže: „Idem na burek kod Amara.“

Iako ne razgledam firme vlasnike ove radnje je Adnan Turalić i nadam se da se ljuti što ga pominjem na ovom blogu.

Radi lakše orjentacije, kod poslastičarnice u kojoj uvijek nude extra kvalitet bureka ima nekakva prodavnica cipela.

Međutim, i taj burek ima veliku manu, jedan nije dovoljan, a dva su već za one koji vole da se prejedu. Kod tih velemajstora, burek košta 1,5 konvertibilnih maraka.

U blizini dobojske zelene pijace, negdje na ćošku može se čak uživo posmatrati priprema bureka koji košta samo 1, 30 KM, ali od srca prepuručujem da se zaobiđu jer izuzev lijepog izgleda, ta buregdžinica ne nudi ništa više.

Za one koji vole poprilično suh burek, bez imalo sočnosti, predlažem radnju kod „Borova“ gdje „na vagu“ prodaju burek.

(nastaviće se...)

Kuda idu strašila?

U povodu dobojskog festivala, dobro su nas i isprepadali. Ni krive, ni dužne stanovnike Doboja je svih festivalskih dana kao i nekoliko dana kasnije, dočekalo najveće čudo koje FESTTour 2008 izrodio – strašila sistematski raspoređena na svim važnijim tačkama u gradu.

Ostalo je da se pitam, da li nam se podsmijavaju i smatraju životinjama, ili je to bio nesuvisli eksperiment koji je imao za cilj predstaviti narodnu nošnju ovog kraja?
Prije će biti da je nekom od organizatora, nekako slučajno, nadošla ideja koju je smatrao originalnom, pa smo danima ispaštali gledajući neobične spodobe.

Iako fotografije govore više od riječi, valja reći da „projekat zastrašivanja građana“ ima jednu smislenu poruku, koja se neumitno nameće. Strašila se fenomenalno uklapaju u gradsku arhitekturu, neobilježene raskrsnice, prljav grad i stanovnike koji iz godine u godinu biraju vlast kakvu i zaslužuju.

FESTTour kao priredba od „renomea,“ strašilima je samo reflektovao inflaciju gluposti, iživljavanja nad sopstvenim narodom i simbolično pokazao šta misli o svojim građanima, a još više o turistima.

Sklepana na brzinu u nekoj garaži, dobojska strašila su povremeno izazivala i podsmijeh, jer izgleda da nas više ni onako nakazna ne mogu previše isprepadati.
Tako je Doboj nekoliko dana, bio jedini grad u Evropi, koji je umjesto putokaza imao prava strašila.
Strašila srećom više nema ali ostaju u podsvijesti i raskrinkavaju one koji su 200 hiljada eura potrošili na nekoliko koncerata i par kvazikulturnih sastanaka.

kuda ide festival turizma?

Sve mi se čini da će ove, kao i prošle godine, dobojski Festival turizma FESTTour 2008 – biti obična parada neukusa, kiča i malograđanštine.
Problem i nije u tome što će razni poludebili, uspaljene rospije i skorojevići, javno „reklamirati“ svoje bolesne ambicije, problem je u tome što će i ove godine, sve biti plaćeno državnim parama i to fanstičnih 200.000 (dvije stotine hiljada) eura.
Za pet dana, predviđeno je da spiskaju tačno toliko novaca, možda i malo više.
Ono što će građani, obični ljudi moći vidjeti, u vrijeme dok festival traje, bilo bi uobičajeno da im se ponudi svaki dan, ili nikako.
Iz serije umobolne ponude za FESTTour 2008, koju svakako treba zaobići, je sastanak načelnika opština iz sliva rijeke Bosne i državnih institucija.
Taj sastanak ima još umobolniji naslov: „Zaštita vodnih resursa – održivost kroz razvoj turizma.“ To je naziv tematske konferencije, a tema je: „Iskorišćenost i mogućnosti daljeg iskorišćavanja resursa u slivu rijeke Bosne koji doprinose razvoju turizma(!!!)“
Najavljeno je donošenje „Deklaracije o zaštiti sliva rijeke Bosne.“
Svaka lingvistička analiza, iole normalnog čovjeka, može odvesti samo u haos, ali fazon nije u tome, već u činjenici da organizatori svjesno idu na proizvodnju gluposti, pokušavajući komplikovanim izrazima, da sakriju jedno veliko NIŠTA.
Izuzev ništa, sastanak načelnika (čuj iz sliva rijeke Bosne) i ne može ponuditi ništa konkretno.
Možda će posavjetovati pučanstvo da se u ove vrele dane manje kupaju, jer sve otpadne vode, odoše, ne u sliv rijeke Bosne, već direktno u Bosnu.
Možda upute apel postojećim fabrikama da obustave proizvodnju, jer, zaboga, zatrovaše nam ovo malo čistih vodnih resursa koje imamo.
E, sada, ključno je pitanje, kakve veze sve to ima sa razvojem turizma?
Prvo, na zabludu nas navode, kako, k’o bajagi već imamo nekakav turizam, pa ga oni k’o biva žele unaprijediti...
To što u gradu, gdje festival turizma organizuju, kantu za smeće reflektorom moraš tražiti, zabolje ih ona stvar.
Zamislite, priču o turizmu u gradu koji ima hotelske sobe sa prekrivačima i itisonima od prije 30 godina, a smještajni kapaciteti su takvi da za najelitnije učesnike festivala nema mjesta za spavanje!? Aferim.
Uz svo uvažavanje emisije „Turizam plus,“ njeno javno snimanje uvrstiti u sadržaj izmišljenog festivala, koncept je na kojeg ne vrijedi trošiti riječi.
Nemam ništa protiv ni takmičenja lovaca i ribolovaca, koji će pokušati da pripreme najukusniji lovački gulaš i riblji paprikaš, ali me kao turistu, strašno zanima gdje taj paprikaš mogu isprobati, i po kojoj cijeni, kada se festival završi?
Da nije nekoliko koncerata i pozorišnih predstava, čiji autori zaslužuju uvažavanje – FESTTour 2008 bio bi totalni promašaj.
Svejedno, ostaje tugaljiv osjećaj, da organizatori lutaju između pokušaja da od Doboja naprave turistički centar i njihovih ličnih, neostvarenih ambicija da se proslave kao promotori kulture.
Ko god na ovaj Fest dođe, može ponijeti gadan osjećaj da turizma ima, taman onoliko koliko je potrebno da se festivalska priredba organizuje.
Umjesto što nemilice troše državne novce za ovo sranje od festivala, bolje bi im bilo da kupe pet hiljada najskuplih čokolada Milka i da ih besplatno dijele gastarbajterima koji dolaze na odmore.
Uz to, obavezno da napomenu, da su za svaku potvrdu koju hoće izvaditi, obavezno moraju šalterskoj radnici da poklone čokoladu.
Naivni gosti bi pomislili da vlast hoće da im pomogne. Ovako, mogu ostati zavarani da se ovdje nešto „kulturno“ dešava, pod maskom festivala turizma, o kojem bi bez po muke mogao da se napiše seminarski rad.
Ko hoće, neka se upeca, mene neće zajebati, jer mi je mnogo bolje da gledam „Discaveri“ i uživam uz hladno pivo. Kvazifestival i jeste namijenjen kvazituristima, a ja to ne želim da budem, makar i po cijenu da sam prinuđen da prespavam u dobojskom hotelu.
Čuj mene, hotelu.....