kuda ide burek?

Nekoliko puta mi se desilo da pojedem umašćenu celulozu, papir u koji je burek bio umotan. Ili sam ja bio toliko gladan, ili je burek bio toliko dobar, pa sam jednostavno progutao komadiće papirnate ambalaže?

Da, riječ je o bureku koji se tako uporno održava, uprkos konkurenciji, i pored svih hamburgera, čizburgera, „quattro stagione,“ piroški...

Ravnopravno sa ćevapima (petnaest u cijelu s lukom, nikako deset u pola bez luka), šampion domaće kuhinje, njegovo Visočanstvo Burek, preživio je tranzicije, ratove, fri-šopove i – tržne centre!!!

Tako danas, u dobojskoj regiji, nema ni jednog ozbiljnijeg šopinga, hipermarketa, tržnog centra ili trgovine, koji ovu poslasticu ne prodaje, makar i zamrznutu.

Može da se jede vruć (preporučljivo), mlak ali i hladan, smotan u „zvrk“ ili isječen na komade... Čarolija njegovog ukusa, vezana je za podneblje, tradiciju i recepturu koja varira.

Vjerovali ili ne, ponegdje praktikuju da ga služe i jedu kašikom, velikom supenom, a u urbanijim mjestima uz burek ide i salata. Ponekad na sofri zna da završi i kao obični dodatak jelu.

Nepoznati autor je osmislio poštapalicu: „Sve su pite pitice, a burek je pitac.“ U burekdžinicama, on je nesumnjivi lider, pored nešto slabije rangiranih sirnica, krompiruša i zeljanica...

U Doboju ga prodaju na nekoliko mjesta. Ovaj sa slike kupljen je u „Non-stop“ pekari, do nekadašnjeg Žorža, koja ima jednu veliku prednost zato što radi 24 sata dnevno, pa praktično neprestano, i danju i noću - nude vruć burek.

To mu nije jedina prednost, jer po svom okusu podsjeća na „staru recepturu“ a ni brašno od kojeg je napravljen nije lošeg kvaliteta. Nevolja je što se glavni majstori često mijenjaju, pa tako zna da oscilira veličina i kvalitet bureka. Košta okruglo 2 konvertibilne marke (1 euro = 1, 95 maraka), pa bi se shodno cijeni moglo očekivati i više.

Meso koje koriste i nije najboljeg kvaliteta i čini se da koriste previše začina tipa vegeta i druge đakonije. Poslije bureka koji pojedete u ovoj pekari, pripremite se za unošenje tečnosti, jer čini se da majstori ne štede ni so.

Svejedno, na ovom mjestu prečesto kupujem burek.

Kada se uželim pravog bureka, znam da u Doboju konkurencije nema onaj koji se nudi u Starom gradu, u poslastičarnici koja je to bila i prije rata. I danas je uobičajeno da se kaže: „Idem na burek kod Amara.“

Iako ne razgledam firme vlasnike ove radnje je Adnan Turalić i nadam se da se ljuti što ga pominjem na ovom blogu.

Radi lakše orjentacije, kod poslastičarnice u kojoj uvijek nude extra kvalitet bureka ima nekakva prodavnica cipela.

Međutim, i taj burek ima veliku manu, jedan nije dovoljan, a dva su već za one koji vole da se prejedu. Kod tih velemajstora, burek košta 1,5 konvertibilnih maraka.

U blizini dobojske zelene pijace, negdje na ćošku može se čak uživo posmatrati priprema bureka koji košta samo 1, 30 KM, ali od srca prepuručujem da se zaobiđu jer izuzev lijepog izgleda, ta buregdžinica ne nudi ništa više.

Za one koji vole poprilično suh burek, bez imalo sočnosti, predlažem radnju kod „Borova“ gdje „na vagu“ prodaju burek.

(nastaviće se...)

Kuda idu strašila?

U povodu dobojskog festivala, dobro su nas i isprepadali. Ni krive, ni dužne stanovnike Doboja je svih festivalskih dana kao i nekoliko dana kasnije, dočekalo najveće čudo koje FESTTour 2008 izrodio – strašila sistematski raspoređena na svim važnijim tačkama u gradu.

Ostalo je da se pitam, da li nam se podsmijavaju i smatraju životinjama, ili je to bio nesuvisli eksperiment koji je imao za cilj predstaviti narodnu nošnju ovog kraja?
Prije će biti da je nekom od organizatora, nekako slučajno, nadošla ideja koju je smatrao originalnom, pa smo danima ispaštali gledajući neobične spodobe.

Iako fotografije govore više od riječi, valja reći da „projekat zastrašivanja građana“ ima jednu smislenu poruku, koja se neumitno nameće. Strašila se fenomenalno uklapaju u gradsku arhitekturu, neobilježene raskrsnice, prljav grad i stanovnike koji iz godine u godinu biraju vlast kakvu i zaslužuju.

FESTTour kao priredba od „renomea,“ strašilima je samo reflektovao inflaciju gluposti, iživljavanja nad sopstvenim narodom i simbolično pokazao šta misli o svojim građanima, a još više o turistima.

Sklepana na brzinu u nekoj garaži, dobojska strašila su povremeno izazivala i podsmijeh, jer izgleda da nas više ni onako nakazna ne mogu previše isprepadati.
Tako je Doboj nekoliko dana, bio jedini grad u Evropi, koji je umjesto putokaza imao prava strašila.
Strašila srećom više nema ali ostaju u podsvijesti i raskrinkavaju one koji su 200 hiljada eura potrošili na nekoliko koncerata i par kvazikulturnih sastanaka.

kuda ide festival turizma?

Sve mi se čini da će ove, kao i prošle godine, dobojski Festival turizma FESTTour 2008 – biti obična parada neukusa, kiča i malograđanštine.
Problem i nije u tome što će razni poludebili, uspaljene rospije i skorojevići, javno „reklamirati“ svoje bolesne ambicije, problem je u tome što će i ove godine, sve biti plaćeno državnim parama i to fanstičnih 200.000 (dvije stotine hiljada) eura.
Za pet dana, predviđeno je da spiskaju tačno toliko novaca, možda i malo više.
Ono što će građani, obični ljudi moći vidjeti, u vrijeme dok festival traje, bilo bi uobičajeno da im se ponudi svaki dan, ili nikako.
Iz serije umobolne ponude za FESTTour 2008, koju svakako treba zaobići, je sastanak načelnika opština iz sliva rijeke Bosne i državnih institucija.
Taj sastanak ima još umobolniji naslov: „Zaštita vodnih resursa – održivost kroz razvoj turizma.“ To je naziv tematske konferencije, a tema je: „Iskorišćenost i mogućnosti daljeg iskorišćavanja resursa u slivu rijeke Bosne koji doprinose razvoju turizma(!!!)“
Najavljeno je donošenje „Deklaracije o zaštiti sliva rijeke Bosne.“
Svaka lingvistička analiza, iole normalnog čovjeka, može odvesti samo u haos, ali fazon nije u tome, već u činjenici da organizatori svjesno idu na proizvodnju gluposti, pokušavajući komplikovanim izrazima, da sakriju jedno veliko NIŠTA.
Izuzev ništa, sastanak načelnika (čuj iz sliva rijeke Bosne) i ne može ponuditi ništa konkretno.
Možda će posavjetovati pučanstvo da se u ove vrele dane manje kupaju, jer sve otpadne vode, odoše, ne u sliv rijeke Bosne, već direktno u Bosnu.
Možda upute apel postojećim fabrikama da obustave proizvodnju, jer, zaboga, zatrovaše nam ovo malo čistih vodnih resursa koje imamo.
E, sada, ključno je pitanje, kakve veze sve to ima sa razvojem turizma?
Prvo, na zabludu nas navode, kako, k’o bajagi već imamo nekakav turizam, pa ga oni k’o biva žele unaprijediti...
To što u gradu, gdje festival turizma organizuju, kantu za smeće reflektorom moraš tražiti, zabolje ih ona stvar.
Zamislite, priču o turizmu u gradu koji ima hotelske sobe sa prekrivačima i itisonima od prije 30 godina, a smještajni kapaciteti su takvi da za najelitnije učesnike festivala nema mjesta za spavanje!? Aferim.
Uz svo uvažavanje emisije „Turizam plus,“ njeno javno snimanje uvrstiti u sadržaj izmišljenog festivala, koncept je na kojeg ne vrijedi trošiti riječi.
Nemam ništa protiv ni takmičenja lovaca i ribolovaca, koji će pokušati da pripreme najukusniji lovački gulaš i riblji paprikaš, ali me kao turistu, strašno zanima gdje taj paprikaš mogu isprobati, i po kojoj cijeni, kada se festival završi?
Da nije nekoliko koncerata i pozorišnih predstava, čiji autori zaslužuju uvažavanje – FESTTour 2008 bio bi totalni promašaj.
Svejedno, ostaje tugaljiv osjećaj, da organizatori lutaju između pokušaja da od Doboja naprave turistički centar i njihovih ličnih, neostvarenih ambicija da se proslave kao promotori kulture.
Ko god na ovaj Fest dođe, može ponijeti gadan osjećaj da turizma ima, taman onoliko koliko je potrebno da se festivalska priredba organizuje.
Umjesto što nemilice troše državne novce za ovo sranje od festivala, bolje bi im bilo da kupe pet hiljada najskuplih čokolada Milka i da ih besplatno dijele gastarbajterima koji dolaze na odmore.
Uz to, obavezno da napomenu, da su za svaku potvrdu koju hoće izvaditi, obavezno moraju šalterskoj radnici da poklone čokoladu.
Naivni gosti bi pomislili da vlast hoće da im pomogne. Ovako, mogu ostati zavarani da se ovdje nešto „kulturno“ dešava, pod maskom festivala turizma, o kojem bi bez po muke mogao da se napiše seminarski rad.
Ko hoće, neka se upeca, mene neće zajebati, jer mi je mnogo bolje da gledam „Discaveri“ i uživam uz hladno pivo. Kvazifestival i jeste namijenjen kvazituristima, a ja to ne želim da budem, makar i po cijenu da sam prinuđen da prespavam u dobojskom hotelu.
Čuj mene, hotelu.....

kuda idem?

Izgleda da sam se malo umorio, preispitivao ove riječi koje sam ostavio iza sebe i zaključio da je možda bilo i previše psovki.
Dajem obećanje da ih više neće biti. Prisjetih se one izreke: "Budala te prvo spusti na svoj nivo, pa te onda dobije na iskustvu."
Tako je to.....
Priča će još biti. Znam da se neće dopasti onima o kojima pišem ali to je neminovnost.
Neki dan sam pravio spisak osoba koje bi se eventualno mogle naći u ovim zapisima i bijah iznenađen dužinom spiska.
Sudije, tužioci, samozvani rabini i druge razne fele kao da se utrkuju da uđu u sadržaj ovog bloga.
Vjerujte da ih ne biram - sami se nameću. Ničim ne izazivam, samo podastirem. Toliko je neopjevanih svinja da moje nezadovoljstvo, zaista mogu biti biseri koje "oni" gaze.

kuda ide tihomir gligorić

Bivši predsjednik dobojskih socijalista, Tihomir Gligorić na ruskom "priča", na bosanskom truni, a na svim jezicima – zajebava. I što je najgore, sve mu polazi za rukom.

Nigdje drugo bivši portir ne bi napravio takvu karijeru kao u BiH. Isfolirao je Banja Luku, Sarajevo a u Rusiji je magistrirao (možda čak i doktorirao) iako ruski jezik zna koliko i baba Mileva iz Torina (selo kod Doboja) poznaje engleski. A ona ne umije da pročita ni ćiriličnu verziju titlovanog filma. O latinici da ne govorimo!

Samo u BiH Tihomir Gligorić je mogao službenim automobilom, pri brzini boga pitaj kojoj, da ubije jednu mladu osobu iz Dervente i zbog toga da ne odgovara.

Zbog toga žalim svakog trijeznog vozača, koji je prekršio Zakon i koji nikada neće imati šansu da se “odbrani” kao Tihomir Gligorić.

A Tihomir Gligorić bi zbog zločina koji je počinio na magistralnom putu, morao da odrobija makar dvije godine. U Evropskoj uniji bi zauvijek ostao i bez funkcije a o nekom političkom napredovanju da se ne govori.

Na stranu sad' što iz njegove pismene izjave inspektori nisu mogli da zaključe ko je uopšte vozio službeni automobil, njegov suvozač ili on? Sve je prekrio “ruzmarin i šaš” a dobojski Tiho nastavio je da gradi karijeru političara, ekonomiste i naučnika. Bljak.

Na jednom sajtu pročitah da studentima drži predavanja na temu “Osobine naroda” i to čak na studijama koji se pridržavaju Bolonje!!!

Koja urnebesna groteska?

Čovjek koji je magistrirao na jeziku kojim nikada nije govorio, redovno predaje studentima. Čak je bio i ministar u Vladi RS-a, šefovao dobojskim socijalistima koje je u najtežim momentima ostavio na cjedilu i prebjegao u stranku koja je ostvarila izborni trijumf.

Tihomir Gligorić je blijeda kopija ličnog ništavila, osjenčena figura poltrona koji se probijao uz nesuđene lidere (npr. Živko Radišić), taktičar koji je smišljeno branio Milorada Dodika jer je procjenio da ovaj ima blistavu političku budućnost.

U Doboju ga ne cijene, u Sarajevu i ne pamte, u Banja Luci možda i preziru. Svejedno, stari mačor je uspio sve da nasamari i svima se nasmije u facu.

Pitam se s kim pije jutarnju kafu i koga „šalta“ lijepim manirima i čistim košuljama.

Ako stranačke kolege, javnost i studente možeš i da prvariš – mene ne možeš stari.

Poznajem te još dok si vozio plavu „Zastavu,“ kupovao faširano na grame i pričao kako je Dodik budala. Tek poslije si počeo da ga oslovljavaš „Mile.“

Na onom hiljadu puta emitovanom snimku, kada vjetar mrsi kosu Radovanu Karadžiću a on vojnim dvogledom osmatra položaje, vrtiš se u pozadini i kamera te nevjerovatno hoće. Vjerujem da se sve oko tebe promijenilo a da si ti uvijek bio isti.

Samo mi nikako nije jasno zašto si u Rusiji kupovao disertacije, kada je Subotica mnogo bliže. To nikako ne shvatam. Ili si u zajebanciji pretjerao ili nisi vjerovao u diplome koje se štampaju u Srbiji. Ili si i tamo posmatrao kako tvoj stari drug osmatra dvogledom pa si usput odlučio da postaneš magistar i doktor nauka?

kuda ide njemački ambasador?

Danas je njemački ambasador u BiH Michael Georg Schmunk crnom limuzinom doputovao u Doboj i otišao pravo kod načelnika opštine Obrena Petrovića.

Službena limuzina je, naravno, proizvedena u Njemačkoj i njemački diplomata je iz gepeka “audija” odnio dvije šarene kese u kojima je zveckalo piće

Načelnik je sa širokim osmijehom primio poklone, dok je nekoliko novinara i snimatelja pokušavalo da “ovjekovječi taj svečani trenutak.”

Obren se može još više kurčiti kako ima dobre odnose sa svijetom a u suštini i domaćina i gosta baš briga što obični glasači koji su birali načelnika i dalje rade za bijednu crkavicu, što u Doboju cvjeta narkomanija a preduzeća se kontinuirano uništavaju.

Iako nisam bio prisutan kada su davali izjave novinarima, pretpostavljam da su nešto “šupljirali.”

Protokolarne izjave diplomata su uglavnom puni zahvaljivanja, smješkanja i debilnih izjava tipa: “Veoma mi je drago….”

Dobojski načelnik, Obren Petrović, nemušt kakav jeste, ako je sastavio dvije prosto proširene rečenice, bez gramatičkih grešaka – zaslužio je piće koje mu je Schmunk donio.

Ne znam kako Michael doživljava Doboj i BiH i da li se sjeća vremena kada je radio kao politički referent (čitaj špijun) u Južnoj Africi (1987-1990) u Pretoriji.

Poslije je bio u nekakvom Specijalnom štabu u Avganistanu (2002-2004) a današnja posjeta Doboju najvjerovatnije je u njegovom radnom kalendaru obilježena običnim slovima.

Ništa posebno, ništa epohalno, bez ikakvog rizika ili posebnog stimulansa.

Sumnjam da privrednici iz Njemačke namjeravaju započinjati bilo kakav biznis u BiH.

A i zašto bi? Bez obzira da li on posjećivao načelnike, automobili proizvedeni u njegovoj zemlji i dalje će biti stvar prestiža, dokaz moći, potvrda da imaš pristup državnim parama…

Nostalgično se sjećam vremena kada su gastarbajteri dolazili sa skupim automobilima, puštali velike sulufe i objašnjavali kako u Njemačkoj nema zajebancije, jer se tamo radi.

Plaćena satnica koju su tada imali u SR Njemačkoj bila je ideal koji se teško može ponoviti.

Kažu da ni tamo više nije kao što je bilo. Zbog toga se pitam kuda je krenuo njemački diplomata i zna li da se ovdje radnici plaćaju mjesečno a ne po satu? Zna li da je Pretorija u kojoj je službovao, „nebeski raj“ za Doboj u koji eto, s vremena na vrijeme, neko dođe, čisto onako da mu – guzica vidi puta ili je sve uracunato u satnicu??

Ako ovaj blog procitaju u Ambasadi, znam da sam uzalud poslao odgovor na nagradno pitanje...

kuda ide pijanac II

Potpuno mi je nevažno koliko je moj blog posjećen i čitan. Kad sam ga stvarao, eto, podijelio sam to sa nekoliko osoba i za početak je sasvim dovoljno.
S druge strane, iznimno je zanimljivo kada spuca „blog feed-back.“ A, ima i toga!
Pretpostavljam da se Snješka, iz priče o ToPeeR-u, Udruženju-pijancu (engl. prevod) osjeća kao Pepeljuga kojoj se preko noći internet pretvorio u bundeve i miševe. Na internetu, pored ružičastih boja, postoje i one prilično neprijatne.
Tako joj, pretpostavljam, posjećivanje ovog bloga dođe kao otvaranje bezazlene igrice, u kojoj vještica ili monstrum u malom programčiću – uplaši do bola. Znate one zezancije kada pritišćete crvenu tačkicu a na kraju uz vrisak iskoči čudovište.
Niti je pijanac bezazlen, niti je ovo obična igrica.
Pijanac odlučno maršira prema „ispravljanju budućnosti“ (omiljena fraza u ToPeeR-u) i zaboravlja kakva je sadašnjost. A sadašnjost je, kako mi se čini, u Pijančevoj glavi totalno izokrenuta.
Danas je drugi maj i ozbiljno razmišljam da Vladi RS podnesem zahtjev da se po hitnom postupku donese Zakon o zabrani ovakvih udruženja.
Zbog čega?
Zato što u sveopštoj inflaciji zlobe, umobolnih konflikata, muljaža i uspjeha probisvijeta, širenje pijanstva nikome neće donijeti dobro.
Zato što demagoške priče i histerisanje negativno utiču na djecu, a u ToPeeR-u, pijancu – djeca su se toga baš nagledala i naslušala.
ToPeeR nije bezazlen i zbog činjenice da drugima može poslužiti kao uzor za uzimanje donacija (posao bez rada) pa kao takav još više doprinosi neradu i sveopštem javašluku.
ToPeeR nije bezazlen zbog toga što u jednom blogu vidi opasnost, protivi se iznošenju „različitosti“ i apsolutno je netolerantan kada se progovori o Udruženju Tolerancijom protiv različitosti (jao meni, imena komplikovanog.)
Da su tolerantni nisu, da znaju da se smješkaju donatorima i šire lažnu spiku – znaju.
Problem nastaje kada ih neko skonta, kada donator prestane da plaća projekte bez pokrića i kada ostanu na vjetrometini stvarnosti.
Pijanac zaista realno vidi problem u drugim udruženjima koja ozbiljnije i predanije rade (?) i koja ih neminovno guraju u zapećak.
Ovo nije obična igrica, zato što je u igrici lova, a Pijanac bi da naplati svoj „društveno koristan rad.“ Zbog toga i objavljivanje priča o njima shvataju kao udar na novčanik, što realno i jeste. Nakon što se u google pretraživačima pojavi njihovo ime, svaka pretraga će izgledati kao „vrisak čudovišta“ jer ukucavanjem imena Snežana, Svetlana Šešlija, pojaviće se priča kakvu ne žele vidjeti.
Za realne, to će biti naličje Pijanca, istina kakva jesu, ogoljena i osramoćena pred milionima internet korisnika. Blagodet i vrijednost globalne mreže, krije se baš u tome. Sve drugo bi bila okupacija.
Zato ovo nije obična igra, zbog toga je ovo takmičenje dobra i zlobe, istine i poluistine...
Zato će Snješka vrištati i lupati glavom po hastalu, umjesto da svako jutro popije kaficu tolerancije. Možda nema ko da je pripremi? Možda je tolerancija samo lažno imenovana zajebancija, koju je sama stvorila..